U doba paleolitika otok su naselili narodi čija imena ne poznajemo, a u brončanom i željeznom dobu pojavili su se dobro poznati Iliri. Zahvaljujući njima, možete posjetiti brojne očuvane gradine, odnosno ostatke utvrda. 

Brač je za vrijeme grčke kolonizacije te borbe s Delmatima i Rimljanima bio luka koja je uvijek bila na istoj ruti između Isse (Visa) i Salone. Rimljani su na otoku ostavili puno tragova u obliku rustikalnih građevina, tijesaka za vino i ulje, sarkofaga i sličnih izuma. Vrlo su brzo shvatili da je vapnenac plodno tlo (doslovce) za kamenarstvo. 

Avari, Slaveni, Turci i narodi s područja Hercegovine svi su u nekom periodu bili stanovnici otoka u vrijeme aktualnih konflikata s narodom koji je živio na Braču prije njih. Zahvaljujući ovoj dinamičnosti i konstantnim promjenama, Brač se razvio u granama stočarstva, šumarstva, poljoprivrede, ali i trgovine te ribarstva. 

Izvor

Jedna zanimljivost. Većina otoka u Hrvatskom arhipelagu ima na sebi grad ili gradić koji nosi ime otoka. Na Krku je grad Krk, na Pagu grad Pag, na Cresu Cres no na Braču nema takvog grada. Najveći i glavni grad i glavna luka na Braču je Supetar ali on je dobio ime po svetom Petru, zaštitniku grada.

Bol se kao naselje prvi put spominje u ispravi iz 1487. („actum in Villa Boli in Palatio Episcopatus“). Tu su težaci obrađivali biskupska imanja i posjede bračke komune. Tima prvim stanovnicima pridružuju se doseljenici iz Nerežišća, Gornjeg Humca i napuštenih naselja po bračkoj unutrašnjosti. Bol je u početku bio podalje od mora, na mjestu današnjeg Podborja uz lokalitete Gornja i Donja obala.

Izvor

Supetrani 1909. g. osnivaju „Društvo za gradnju kupališta i poljepšavanje varoši Supetra“, a Ivan Rendić iste godine izrađuje nacrte po kojima Društvo u uvali sv. Nikole podiže prvo javno kupalište na otoku nazvano „Banj“. Moglo se ugostiti 150 kupača, a bilo je podijeljeno na ženski i muškio dio. Javna kupališta s kabinama bila su vrlo rijetka u to vrijeme, što nam govori kako se Supetar vrlo rano uključio u turistička zbivanja i trendove.

Izvor

Pučišća su, čini se, nikal imali joku riborsku flotu i aktivni ceh riborih u kojien je, za rozliku ol naših stronkih i strončicih, partijih i partijicih, propisono žensko kvota bila ispoštivona bezpogovorno. 50 % ženskega svita po kaiću. A bilo je kako žena reče i nikako drugačije.

Ol kraja pedesietih do kraja osandesietih pasonega vika četiri su kaića, svaki sa dvo čejadina u njemu (muž i žena), svaku večer odrišivali cimu i izlazili na muore bocit udicu kanćenicu. Sastajoli su se na muoru i provjali. Tribalo je vrimena, ma s vrimenon su se i obadali. A čo, pitat ćete se vi?

Četiri kaića, četiri pora, ma četiri imena: Ivanka i Ivo Hojin, Jubica i Jubo Sorić, Mira i Mirko Jankotov i Tuonka i Tuonči Špoda. Jedon kaić, jedon por - dvoje judi, a jedno ime.

(Ovo nan je rekla teta Jubica i FOLA NON.)

Izvor

O ranoj naseljenosti toga područja svjedoče prapovijesni nalazi iz špilje Kopačine te antički ostatci s područja današnjega mjesnoga groblja. U povijesnim izvorima Supetar se prvi put spominje 1423. god., u doba mletačke uprave nad otokom Bračom. Novo naselje oblikovalo se u XVI. st. pored crkvice sv. Petra, smještene u istoimenoj uvali, koja je služila kao pristanište stanovnicima Nerežišća. Zahvaljujući oblikovanju bogata vlasteoskoga sloja, kao i prisutnosti osmanske prijetnje, u mjestu su bili izgrađeni utvrđeni kašteli, pa mletački izvori nakon XVI. st. Supetar više ne nazivaju selom (villa) već utvrdom (castrum). U XVIII. st. na području Porta i Geta bio je sagrađen niz baroknih zgrada imućnih pomoraca, trgovaca i posjednika. Za francuske vladavine (1805–13) u Supetru je bio osnovan sud; god. 1822. postao je općinskim središtem za mjesta Škrip, Splitsku i Mirca. God. 1827. postao je administrativnim i sudskim središtem Brača. Status grada dobio je 1950.

IZVOR

Kliknite na sliku i skinite PDF na svoj uređaj.

Krajem XIX. stoljeća otok je bio najobrađeniji i najnapučeniji. Imao je preko 12.000 hektara vinograda na terasastim prisrancima. Na njima se ubiralo do 200.000 hektolitara kvalitetna vina, krajem XVIII. stoljeća bilo je na Braču preko pola milijuna maslina, koje su davale gotovo 800 vagona ulja. Više nego sva ostala Dalmacija.

Smještena pod samim vijencem bračke visoravni, a na domaku mora, Blaca su skrovito mjesto zdravog odmora, duboke tišine i prisutnosti stoljetne kulture, koja se njegovala ovdje uz borove, pod surom liticom Ljubitovice.

Jer ima povijesti bez oluja uz sijanje munja, praskanje gromova što se vide i čuju iz daljine, ima i povijest tiha koja teče koritom vremena kao rijeka što ne zna za slapove, za virove i za poplave, al' je ipak bogata životom, puna događaja što su često tragičniji što su manje bučni.

Od te je vrste povijest otoka Brača. 

Vladimir Nazor

U vrijeme dok je, još kao mlad i neobuzdan satir, Nazorov Loda tragao za nimfama u bračkim dubravama, rimski je povjesničar Plinije Stariji hvalio vrsnoću bračke kozletine. I danas na seoskim puteljcima možemo sresti poneku kozlicu – šušu ili roguju, a po čitavoj unutrašnjosti našeg malog kontinenta rasprostranila su se mnogobrojna stada ovaca pramenki. U ovogodišnjoj Noći muzeja vodimo vas na bračku visoravan, u hladovinu česmine i duba i na mirisne pašnjake obrasle žbunjem vriska i cmija, kaduje i brnistre.

IZVOR

Ja se tih gomila i sad sjećam... Mislio sam: to je hram podignut s trudom i mukom, strpljivo sve kamen po kamen, mnogim jakim ljudskim rukama. Ne bijahu one ni grobnice, ni obrane - bijahu "hramovi" ili "oltari" potreba duša koje jedva počeše težiti prema suncu i zvijezdama... Nema pod njima blaga, ali nisu prazne. Izbija iz njih nešto drugo, nešto pradavno, nešto jedva izraženo - a vječno. Poslije toliko rušenja u ime znanosti, nemojmo ih razvaljivati!

Vladimir Nazor

Brač. Njegovo ime miriše murtelicom i ružmarinom. A u jutra i predvečerja sunce blista kroz krošnje borova, čempresa i maslina. I more vodi svoj vječni razgovor s kamenom obalom i bijelim žalima.

J. Kaštelan

Ustaju iz sjećanja djetinjske uspomene kada ono na svakom raskršću nailazite na kapelicu sa malim kipom bojadisane i dotjerane Bogorodice.

Tin Ujević

 I.

Rodih se u gradiću na žalu morskoga kanala. Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima koji prolaze a da – ponajviše - i ne ulaze u pristanište; s one strane vode daleko ljubičasto kopno s dugom gorskom kosom; za gradićem krševit kraj, našaran zelenilom vinograda i maslinika. Ne vidjeh ga od svoje pete ili šeste godine, ali ga se i sada sjećam. Pamtim i koješta što sam u njemu doživio. Nekoliko osamljenih, ali jasnih slika, nalik na svijetle trenutke mutna polu zaboravljena sna, niče iz mog pamćenja i leži na sivome moru zaboravi kao otočići obasjani suncem. Vidim oleandre u dvorištu pokraj mora, pred starinskom kućom u kojoj sam se rodio, a dijete se u njemu igra. Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu “Vrila”, dok me majka gleda s prozora obližnje kuće i viče ne znam da li ozbiljno ili od šale: Roni, Vlado! Roni! Sjedim u nekoj ovećoj sobi, na klupici, uz drugu čeljad, i zanosim se igrom “marionetta” na maloj pozornici. Arlekin je obukao odijelo sa šarenim kockama, Pantalon nosi na sebi bijel plašt. Kolombina ima dugu plavu kosu i crvene obraščiće, a kad govori, uzdiše, stavljajući ruku na srce. Ali je meni najdraži Frakanapa, čovuljak s krivim nogama i s glavurdom. On miče neprestano nogama, lupajući njima o pod kao kozle papcima. Ruga se zaljubljenoj Kolombini i Pantalonu, zbija svakojake šale s plahovitim no glupim Arlekinom. A kad Frakanapa pripovijeda da mu je đon probušen ali da je on to me jadu doskočio napravivši na nonu i drugi otvor pa mu sada voda kroz jednu rupu ulazi ali kroz drugu odmah i odlazi, ja se tako glasno i od srca smijem da ljudi oko mene gledaju više u me no u Frakanapu. A sjećam se i dviju kasnih večeri punih zvijezda ali ipak takvih da sam bio sav prožet zebnjom. Jednog puta gledamo kako tamo daleko, preko kanala, nešto plamsa u tami. Vele da gori u velikom gradu lijepi, još novi teatar, i da će taj grdni požar zahvatiti možda čitav grad, progutati sve kuće. Vjetar duše, a nama se čak pričinja e je topao od vatre i da nam nosi vonj po dimu i po paljevini. Druge smo večeri promatrali repaticu na vedrom noćnom nebu, baš iznad planine s one strane kanala. Ja sam mislio na zvijezdu što je vodila tri kralja k malome Isusu. Htio sam se veseliti repatici, ali su svi odrasli oko mene govorili o njoj kao o nečemu što nam naviješta jad i nevolju. Brodovi će nam donijeti kugu s Levanta; skakavci će idućeg proljeća poharati usjeve i vinograde pa će nastati glad; Rusija će dignuti vojsku na Turčina, i sedam će se careva zaratiti, i sve će se majke oviti u crninu. Ja slušam zapravo sve i ne razumijem, ali neki strah prodire u me. Držim se sve čvršće majčina skuta;molim je da pođemo kući iako me ne spopada san. A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim očima u sablju s koje kapaju krupne krvave kapi. Takve me uspomene vežu i sada s gradićem gdje sam se rodio. Sve su one nalik na bljeskove u sivoj noći. No ima i jedna koja, potpuna i jasna, sja i sada u mojem pamćenju. I njome hoću da otvorim ovo pričanje.

II.

Bilo je to kratko vrijeme prije no smo se preselili odanle u očev zavičaj. Stanovali smo onda nedaleko crkve što je stajala na poljanici iznad place u sredini mjesta.Ja sam često izlazio kradom iz kuće i šuljao se do samotna putića iznad poljanice da gledam zvonik, križ na njegovu vrhu i časovnik sa crnim kazaljkama na gornjem dijelu zida. Kroz široke otvore, baš ispod krova,vidjela su se zvona koja su se katkad bliještala u zrakama sunca na zapadu. Ništa nisam radije slušao do zvonjave tih zvona. Poznavao sam odmah glas velikoga, srednjega i maloga ili - kako smo ih zvali - “Djeda”, “Oca” i “Unuka”. Vidio sam i konope što su micali zvonima, pa i vjerovao da krupnim i teškim “Djedom” zvoni samo neki sijedi starac, “Ocem”čovjek crne brade, a “Unukom” koji dječak, možda mojih godina. Jer ih nisam nikada vidio, ja sam o njima mnogo maštao. Oni ne mogu stanovati ni u crkvi ni u onome tornju bez prozora i bez dimnjaka. Dolaze odnekuda da obave svoj posao, pa da ih opet nestane. “Unuk” zvoni svake večeri poslije “Oca”. Onaj mali dolazi dakle s bradatim čovjekom da zvone Zdravomariju. Ne boji se on ni kiše ni vjetra. Možda otac nosi malog sina na lenima ili u naručju, pa sve tako ide svojim redom, od dana u dan. Sve me to zanimalo, a nijesam se tome više ni čudio jer mi se bar činilo da sam koješta već doznao. Ali nešto poče buditi u mene radoznalost; nešto o čemu prije nisam nikada mislio jer nisam na to ni pazio.Otkad dokad čuje se kucanje gore u zvoniku, a da se ni jedno od tih zvona ni najmanje ne miče. - Kuc! Kuc! Kuc! Kao da klatno udara jedan, ili dva, ili tri, pa čak i do dvanaest puta, po”Unuku”. Zvono baš onoliko puta zvonko zveči, a da se ni konop ni što drugo ni najmanje ne miče. Stojim i čekam. Vrijeme prolazi. Htio bih već otići, kad najednom: opet onaj glas. - Kuc! Kuc! Silazim pred zvonik, sjedam ispred zatvorenih vrata.Unutra je sve tiho. Ne čujem no žagor ljudi dolje na placi i živkanje vrabaca na crkvenom krovu. Da se ne igram kamenčićima, ja bih, tako čekajući, i zaspao na onome pragu, kad najedanput, iznad moje glave: - Kuc! Kuc! Kuc! Hitam natrag. Ali zvona opet sva nepomična. I za prvi put u životu osjećam da ima i nešto što nam je u isto vrijeme i čudno i nekako nas plaši.

III.

Pada prvi mrak, a otac je opazio da sam istom stignuo doma. - Gdje si ti to bio? Marietta, pazi malo na tog skitalicu! - Tata, kako to da su vrata zvonika zatvorena; i nikoga u njemu nema, i zvona se ne miču a ipak zvoni? On me s početka ne razumije. - Kako to? Zvoni? - Da. Kuc! Kuc! - A, da. To ne zvoni. Ure. Ure biju na zvoniku. - A što su te ure? I on mi nešto govori o crnom krugu na gornjem dijelu zvonikova zida. O kazaljkama ili crnim prstima koji se polagano miču.O minutama, o urama i četvrtima. Ali ga ja ne razumijem. - A tko ono udara zvečkom o “Unuka”? - Nitko. Mehanizam. Batić. Vidiš ovako: Kuc! Kuc! po zvonu. Svakog idućeg sata po jedan udarac više. A onda 1, 2, 3, 4 udarca svakih 15 minuta. Jednog ćeš dana sve to bolje razumjeti. Ne misli sada na to. No ja ne mogu da ne mislim. I da ne mislim na svoj način. Od očeva tumačenja ostade mi samo to da neki čekić udara o malo zvono, o “Unuka”, a u to i vjerujem. A tko se to penje u onu visinu s čekićem u ruci? Tko bi to mogao ući kroz zatvorena vrata, penjati se po nekim stubama - ako ih zbilja i ima – u mračnom tijesnom zvoniku, sve do gore, do samog zvona koje visi ispod krova? Takvo što ne može uraditi ni starac, ni čovjek s crnom bradom, a još manje dječak. A ja bih ih kroz one otvore jednom ipak vidio. - Mama, tko bi to mogao biti? - Al’ reče ti sinoć tata. Čekić. Mehanizam. - Mehanizam. A tko je to?- Pitaj oca. Ne muči me više time. A ja idem na putić. Gledam. Čekam. Lijepo je proljetno jutro. Rijetke su voćke još u cvatu po vrtovima. Gradić je tih jer su gotovo svi ljudi u vinogradima ili u pristaništu. Ne čujem drugo no cvrkut ptica sve naokolo i zvižduk parobroda tamo dolje na gatu. Okolo crkve sve mirno. Samo se lastavice užurbale oko vrha zvonika, a preko poljanice lete dva leptira tražeći cvijetak. Ja gledam u nebo. Oblačić lebdi visoko iznad zvonika. Sunce ga obasjava samo s jedne strane pasu mu rubovi kao od zlata. Mijenja se polagano. Postaje dulji; pruža se uvis;sve je više nalik na odrasla dječaka s bijelim krilima. - Anđeo! Gledam u nj. A on se spušta naniže, postajući manji i bjelji. Sunce mi udara uoči pa mi smeta gledanju. Ipak vidim da se spustio iza vrha zvonika pa ga ondje i nestalo. - Kuc! Kuc! Kuc! - odjeknulo je zvonko i veselo u proljetnom jutru, i jato je vrabaca pobjeglo s krova. Ovog puta ona tri glasa odjeknuše duboko i u meni. Zakucalo mi nešto u prsima. Poslije čuđenja spopada me zanos i radost. Trčim kući; banem pred majku- Mama! Sad znam! Vidio sam sve. - Što to, sinko? - Anđela! Silazi u zvonik, udara čekićem po “Unuku”. - Jesi li baš vidio kako udara? - Nisam. Al’ sam... - Šuti. Okani se anđela i zvonika. Ne skitaj se okolo. Da mi se nisi više ni makao odavle! Ali je majka preveć zaposlena da bi me mogla čuvati, a one njene riječi pobudiše u meni novu želju. E, da. Valjalo bi ga vidjeti... ali izbliza. Gledati kako udara po zvonu. A kakav je? Jesu li mu vlasi kao plamen? A krila od pravog perja? A onaj njegov čekić je li baš od zlata?

IV.

I ja izlazim kradom i z kuće. Neko vrijeme čekam mirno na putiću. Sve je tiho i pusto. Silazim na poljanicu; prilazim k vratima zvonika, a ona - gle! - pritvorena. Stojim, neodlučan. Čega bih se bojao? Ta to je anđeo, koga dobri bog šalje s neba na zemlju. Zar se ne molim svake večeri svome anđelu čuvaru? I mene nije više strah. Šuljam se u zvonik. U njemu je tako mračno da bih htio odmah pobjeći. Ali nešto svjetla pada odozgor i s okna na strani, pa već vidim kamene stube što se svijaju vodeći sve naviše. Penjem se hitro prema onoj svjetlosti ostavljajući za sobom tmicu. Sve je tiho; ne čujem no cvrkut lastavica, i to baš onda kada prolijeću pred otvorima na vrhu tornja.Eto me već visoko, na podu od dasaka. Tri debela konopa vise odozgo. E, sad vidim. Dovle se penju Starac, Sin i Dijete pa se laćaju konopa i potežu. A vidim i zvona. Imadu široka okrugla usta sa klatnima što su nalik na debele jezike. Ona se sjaju na suncu, dok sam ja još uvijek u polumraku. - Tik! Tak!... Tik! Tak! To je ura. Kuca kao i ona u našoj jedaćoj sobi, na zidu, ali mnogo jače i muklije. A što ću sada? Čekam mirno dok On dođe. Čut ću šum njegovih krila, vidjeti kao neki plamen, ugledati ga iznad sebe. Sve će se u zvoniku zasjati. I on će me vidjeti. Spustiti se do mene. “Znaš, ja sam onaj mali koji ti se moli svake večeri”. - “Znam. Dobro si ti dijete. A što bi htio?” - “Da vidim kako kucaš čekićem od zlata. Da i mama dozna što je i kako je. A i tata...” Onda će me on uzeti za ruku;dignuti me kao da sam kakvo pero ili slamčica. Naći ću se pred “Unukom”. “Drži!” reći će mi On i pružiti čekić. Ja ću ga zapitati: “Smijem li?” On će kimnuti glavom. Dignut ću onda ruku, udariti... Oh, veselja! Gledao sam uvis, gotovo nestrpljivo ali sav sretan, kad se iznenada trgnuh, prožet strahom. - Kuc! Kao da je zagrmjelo u onoj polutami. Odjeknuo je gvozden hrapav glas od kojega se meni pričini da zadrhta čitav toranj. - Kuc! Kuc! Htio bih zaplakati, ali je moj strah tako velik da se i toga bojim. Strah me je sići dolje, niz mračne stube, u tamu na dnu zvonika. Lastavice opet cvrkuću. I sve se opet smiruje. Doskora je tiše no prije. I moje je srce prestalo da onako lupa. Počinjem iznova misliti. Niti sam vidio Njega, ni On mene. Morao bih se popeti još naviše. Gore! Gdje su zvona i gdje sunce sija! Tražim očima naokolo. Vidim, u sjeni, baš uza zid, neke drvene ljestve. Razmaci su na njima nešto previsoki za moje noge, ali se držim čvrsto rukama; mučim se i napinjem; dižem se polagano. Sad su mi zvona još bliža. U mraku sam, ali je preda mnom mnogo svjetlije. Bojim se gledati poda se u ponor nad kojim kao da lebdim. Osjećam da neću dugo izdržati na strmim ljestvicama, pa dižem oči i šapćem: - Anđele! Anđele! Nešto crno i šutljivo proleti okolo mene; zapišti kao miš.Uznemirio sam crne, malene životinje što se drže zida, iza mojih lena. Opet suprhnule uz moju glavu; dotaknuše me nečim golim i hladnim. Spopade me strah. Pružam nogu da sinem, ali kao da je razmak postao sada još veći pa ne mogu naći prečku. - Mama! One gadne ptice lete oko mene, a ja više ne mogu ni gore ni dolje. Plač me već guši. Ne znajući više šta bih, hvatam se jednom rukom konopa koji visi baš ispred mene, pa drmam i potežem. A zvono zazvoni. Glas mu bruji u zvoniku; pričinja mi se i prejak, ali je tako zvonak - a meni i poznat - da mi je odmah nešto lakše. - Don, don, don - glasa se “Unuk”, a meni je kao da mi veli: “Samo ti tako vuci i poteži, pa ću ti ja već pomoći! Dok ja zvonim, ne može ti nitko ništa.” - Ali ni to mnogo ne potraje. Konop mi se najedanput ote iz ruku, i zvonjava prestade. Neki je čovjek stajao poda mnom, na podiću od dasaka, držao u ruci donji kraj konopa i gledao u me. -Tko si ti? Što tu radiš? Odmah dolje! Ja udarih u plač. On se pope na ljestve, skinu me dolje. Stade me koriti i ispitivati.Ja sam samo grcao. Onda me on dignu u naručaj i ponese napolje. Uze me za ruku. Povede me preko poljanice u jednu od najbližih kuća.

V.

U prizemnoj sobi sjedio je za stolom stari župnik s naočarima na nosu i čitao iz debele knjižice s crnim koricama i s pozlaćenim rubovima. - Što je bilo, zvonaru? - upita on gledajući u me. - Pa eto vidite! Dok sam radio u crkvi, ušuljao se u toranj, popeo se na ljestve i dočepao se konopa malog zvona. Da pade, ubi se. A čije je to dijete? - Ja ga pitam, al’ ono samo plače. A i našao sam ga prestrašena. Možda od šišmiša. Župnik me uze k sebi; namjesti me između svojih koljena; pogladi po glavi. - Umiri se, mali. Ne plači. Gle ove knjige. Sva je zlatna. Pogledaj malo i sličice.Tako! Evo još jedna. Bit će tvoja. Hoćeš li? - Hoću. Onda župnik dignu glas. - Katina, dođite amo! Une starija žena, čisteći krpicom veliku žlicu. - Znate li vi ovo dijete? - Kako ga ne bih znala? Ta krstili ste ga baš vi, Don Rocco, bit će možda pet godina. - E, kad bih ja pamtio svu djecu što ih krstim! - nasmija se on. - To vam je šjor-Pijerov sin. - Vlado! I župnik me posadi na svoja koljena. - A što si ti, sinko, tražio u zvoniku? Ja sam baš promatrao sličicu nekog anđela s velikim krilima i s plamenim mačem u ruci. Oči su mi bile još pune suza i još sam pokatkad grcao, ali mi jena srcu bilo već lakše. Osjećao sam se sasvim dobro na župnikovim koljenima. - Anđela - rekoh ja. - Kakva anđela? - Onoga koji silazi s neba sa zlatnim čekićem i kuca njime po “Unuku”. Zvonar i žena udariše u smijeh i navališe na me pitanjima. Ali samo župniku uspije da dozna sve od mene. - Pa kažite mu od čega to kucanje. Imate novu budilicu sa zvoncetom i sčekićem. Mali će možda razumjeti. - Da je donesem? - reče žena župniku. - Ne! - odgovori joj on. Onda mi reče: - A jesi li ga i vidio? - Jesam. Jedanput samo. Izdaleka. Kad je silazio u zvonik. A zašto On dolazi? I zašto kuca? - Da javi ljudima što im je raditi preko čitavog dana. - Kako to? - Eto, sad će doskora podne. On će doći i udariti dvanaest puta zlatnim čekićem o zvonce. I ljudi će znati da je objed gotov. Vratit će se s polja i s pristaništa u kuću. Otac, majka i djeca stajat će oko stola. I pomoliti se Bogu. I objedovati.- Jest. Tako i mi molimo. Svaki dan. - A znaš li kako je predveče? - E, sad znam. Onda on opet kuca. Pa večeramo i idemo spavati. - Vidiš, dijete, zato On dolazi. I kuca. I sve ide kako dobri Bog hoće. - A zašto zvone ona druga zvona: ujutro, u podne, predveče? - Jer anđeo dolazi i kuca. A ovaj naš zvonar čuje, pa trči i zvoni da zvono javi nadaleko i naširoko što nam je učiniti u taj čas. - Tako je! To ću ja reći i tati i mami. Sad će vidjeti da imam ja pravo. Nema ništa bez Božjih anđela! A stari se župnik sav raznježi. Dade mi sve sličice što ih je mogao naći, a ona mi žena natrpa nečim džepiće. - A sada da ga povedem kući? - upita zvonar.- Ne! Idem ja sam! - odgovori župnik.I mi iziđosmo. - Što je to, velečasni, opet uradio? - zapita moja majka netom nas ugleda. A kad joj on reče što je sve bilo, ona se stade tužiti. - Čudno vam je to dijete. Sve hoće da vidi i da dozna. I ne igra se bezbrižno kao druga djeca. Sve se bojim da će jednom zastraniti.Vele, da baš takova djeca udare kasnije kojekakvim stranputicama. A župnik njoj: - Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u Boga i u njegove anđele. 

Vladimir Nazor

Izvor: OŠ Vladimir Nazor Postira

Procvjetali džbunovi i trave sakrivahu gotovo svuda kamenje. I sve je mirisalo po metvici, kadulji i smilju...

V. Nazor

Slika Dolskog katastra načinjenog od Austro - Ugarske vlasti 1836.

Brački kroničar Vicko Prodić piše o osnutku Dola u svojoj „Kronici otoka Brača" iz 1662. n kontekstu sukoba Bračana i Neretvana. Prodić bilježi kako Bračani nisu htjeli ovisiti o Neretvanima, priznavajući samo nad sobom Grčko ili Rimsko carstvo. Zbog toga su Neretvani opustošili samostane u Postirima i Lovrečini, te su konačno opsjeli grad Škrip, koji su, nakon predaje branitelja, spalili. Prodić zaključuje kako su iz ruševina Škripa nastali Dol, Mali brig iznad uvale Postira i naseljeno je uvelike područje Bola. Drugu predaju o nastanku mjesta zapisao je dolski župnik Pero Perić 1903., u odgovoru ordinarijatu u Hvaru o povijesti mjesta: Pismene povijesti nema; a pripovieda se da nekoliko čobana su po vrhu pasli blago, i da su se po ovdašnjim špiljam zaklonivali i sakrivali pri strahu gusara. Slično navodi i Andre Jutronić: Prema pričanju seljaka, mjesto je nastalo u vrhu doline i podalje od mora kao zbježište pred gusarima, koji su napadali primorske naseobine. Latica Tomašić Srdar pak bilježi, kako su prema lokalnoj predaji, Dol naselili mještani Gornjeg Humca (?) i Škripa, stočari koji su se u bijegu pred omiškim i neretljanskim gusarima sakrivali u špilje oko Dola. Navode svih ovih predaja teško je provjeriti, ali špilje su svakako imale značajnu ulogu za razvoj mjesta, na nekima su nadograđene kasnije kuće, a navodno su i početkom 20. st. u njima živjeli ljudi.

Prvi spomen mjesta nalazimo u dokumentima nastalim između 21. i 25. kolovoza 1337., koji se čuvaju među spisima Descrizione della mensa u Arhivu Splitske nadbiskupije, a objavio ih je Tadija Smičiklas 1912. u Diplomatičkom zborniku. Redom su to ugovori, kojima Splitska nadbiskupija daje dolskim težacima zemlje u najam. Datirani su u vrijeme mletačkog dužda Francesca Dandola, hvarskog biskupa Luke, bračkog kneza Sandija Delfina, njegova vikara Thomasina de Amatisa te bračkih sudaca Dujma Prvoslava, Mikše Dragoslavljeva i Jurja Hrankovića. Prokurator i izvršitelj u ime splitskog nadbiskupa Dominika Luccarija bio je kanonik Biucije. Kao svjedoci navode se Vitko Slovinjin, Ilija Stepšin, Radovan Mangačin, Bela Radova nov, Dobroslav Radojev, Radin Stepčin i Louaio (?) Božanov, a ugovore potpisuju navedeni vikar de Amatis i Dragan sin Berinov Bračanin,carskom ovlašću javni bilježnik i zaprisegnuti kancelar općine bračke. Zemlju u luci Postira u najam, kako bi nasadili vinograde, uzimaju Bela sin Radovanov; Stjepan sin Belote; Miškova udovici Buda i njeni sinovi Beriš i Vladinja; Radin sin Tepeše Golozla; te Nikola sin Jurjev. Radovan sin Slavoša Volina u istu svrhu uzima zemlju koja se nalazi uz javni put koji vodi do mora. Prva tri dokumenta potpisana su u kući notara Dragana, četvrti u Dolu u kući udovice Bude, peti i šesti opet u Dolu u kući nasljednika Devizana. 

Godina 1337. smatrana je zbog ovih dokumenta godinom osnutka dolske župe, no za to u njima nema potvrde. Naime, u njima se ne spominju ni župa, ni dolski župnici. Ime prvog dolskog župnika susrest ćemo tek 1575. godine. Šematizam hvarske biskupije navodi kako je „utemeljena od pamtivijeka". Dol svakako spada u starije bračke župe, no o datumu njenog nastanka možemo samo nagađati.

Dalji spomen Dola nalazimo medu istim spisima, opet u kontekstu posjeda splitske crkve u Postirima. Datirani su 10. srpnja 1345., u vrijeme dužda Andrije Dandola, hvarskobračkog biskupa Ivana I., bračkoga kneza Donata Quirinija i njegova vikara Ivana Donatija, te bračkih sudaca Mihovila Šimunića, Nikole Deškovića i Luke Korsera, u nazočnosti Dražoja Tomašića i kancelara Damjana, sina pokojnog majstora Jakova. Splitskog nadbiskupa Dominika ovom je prilikom zastupao Doljanin Vladinja Mišković, a zemlja u Postirima dana je Desači i sinu joj Klonidrugu, te Jurju Železniću. Ove dokumente potpisuju brački vikar Nikola Božeta, te brački notar Antun pokojnog gospodina Guicciardija iz Padove. Dol se spominje i na nekoliko mjesta u bračkom Statutu. Treća glava četvrte knjige Statuta otoka Brača, pisana 1375. g., predviđala je da sudac iz Dola, Škripa i Donjega Humca tri puta sedmično dođe u Nerežišća.22 Glava XXX. prve knjige reformacija (kasnija dopuna statutu) zabranjuje, u slučaju kiše, od Male Gospe do sv. Martina napasanje stoke uz more, a zabranu trebaju proglasiti sela Nerežišća s Donjim Humcem, Dol sa Škripom, Pražnice za sebe i sva druga sela i Straževnik, te Gradac za sebe. Glava LXXXII. iste knjige predviđa, da placariji Nerežišća, Gornjeg Humca, Škripa i Dola ne primaju više plaću od bračke općine, već da mogu imati samo svoje uobičajene regalije (naknade) od kuća i podanika, pod uvjetom da stanuju tamo, gdje stanuje knez Brača i prate ga. U drugoj knjizi reformacija, glava III. prihvaćena 1426. predviđa da se suci biraju na četiri mjeseca, za plaću od 6 malih libara, i to prvi iz Nerežišća, koji mora stanovati sa knezom, drugi iz Donjega Humca, Škripa i Dola, a treći iz gornjih sela. Glava XV., prihvaćena 28. prosinca 1446. predviđa izbor tri komunalna sindika - jednog iz Nerežišća, drugog iz Donjega Humca i Dola, a trećeg iz gornjih sela - na jednogodišnji mandat uz plaću od 1 libre po sporu, osim ako u ime općine izgube spor, čime gube pravo na naknadu. U trećoj knjizi reformacija sastavljenoj 1435., u X. glavi, stoji kako jedna od tri pečaćene mjere venecijanske kvarte od drva mora biti u kući suca za Škrip i Dol.

Konačno, u popisu pašnjaka otoka Brača, na području Dola spominju se sljedeći: Spilični rat, Brnistrovica, Lukovo brdo, Velo brdo, Lišča glava, Kremenje, Lozovik, Kopanjica, Oni brig, Sirižno brdo i Dubčac. Područje sela Dol popisano je još ranije u Bračkom razvodu iz 1423., gdje se navode: Brce Nad Čelo, Nugla, Prodol, Lišča Glava, Petrovi prodol, Nekrušesilicu, Dolac, Kremen, Jamica, Kopačine, Kostirda i Košutov brig. 

Dakle, u 15. st. Dol je imao zajedničkog suca sa Donjim Humcem i Škripom. Brački kroničar i kasniji hvarski biskup Dujam Hrankovič, u svom „Opisu otoka Brača", navodi Dol među dvanaest naseljenih bračkih mjesta. Od svih navedenih mjesta Dol je bio najbliži moru. Iz izvještaja Zanbatista Giustiniana iz 1553. g. doznajemo, da je šest od dvanaest bračkih mjesta imalo svoje suce - Nerežišča, Donji Humac, Dol, Pražnice, Mošuje i Gradac. Zabilježeno je kako je 1540. u prvom biranju za suca Dola i Škripa izabran Ivan Gospodnetić, a pri drugom biranju Pavao Gospodnetić. 

Od ostalih spomena Dola i Doljana u ovom razdoblju, početkom 15. st. Juraj Tomašič iz Dola, brački plemić i član Velikog vijeća, spominje se kao jedan od skrbnika Matija Nižetića sina pokojnog Mikše Petrulića. Među izbornicima povaljskog opata spominje se 1485. g. plemić Klimpšić iz Dola. U jednoj ispravi iz bračke Milne 1519. spominju se Doljani Jakov Gospodnetić i Nikola Milić. Godine 1540. Nikola Tomašić prodaje teren Pavlu Gospodnetiću u Dolu kod kuća Mislava Ivaniševića i Magličića.

Izvor: Joško Bracanović, Povijest župe Dol na Braču

Tražim stare bračke težake, baš one što bijahu napravili čudo: pretvoriše suh, krševit i šipragom obrastao kraj u zelene vinograde... Al dođe rat i filoksera i sve opet opusti. 

Gdje su sad oni? Leže li tamo gore u seoskim grobljima? Oh, ne, tu su, osjećam ih u preživjelim starim maslinama. To nisu sagnjili čokoti, no njihove glave što vire iz zemlje. I to nisu kvrge i pruća, što izbijaju iz tla, no njihova ramena, ruke i prsti, što su htjeli napolje, da se opet late mašklina i motike.

A gore, u selima, njihovi grobovi su prazni.

V. Nazor

(Izvorna slika: Ivo Eterović. Na slici se nalazi I. Gospodnetić Bežmek)

Pod lahorom prokađenih mirisima otočkih trava i grmečaka, najprije sam posjetio groblje... Tu sam osjetio duboku melankoliju Supetra. Vjetar iz borika dopirao je u ove čemprese... Kada sam odnekuda začuo zvukove gitare, vrijeme mi je prošlo kroz prste kao snop neopipnih zraka svjetla: ja doduše nisam imao raspoloženja da plačem, ali sam osjetio da sam sentimentalan, što već odavno, odavno nisam bio...

Tin Ujević

Brač se nerado otkriva površnim došljacima bez ćutila za izborane škrape, dolove, bezdane jame u kršu s golubovima po rubovima; nezainteresiranim za njegove lokve, nepregledne terasaste pristranke, osamljene crkvice po vršinama, za grč masline i tugu čempresa nad kamenim grobovima. Kako zavoljeti taj kameni krajolik i te ljude bez svjesnog napora da u kamenu tog složenog mozaika ne osjetimo putenost Rendićevih mramora zamišljenih vila po grobištima, jesensku tugu Tina Ujevića i ljetni zanos Nazorov koji u cvrčanju cvrčaka raspoznaje vječnu melodiju svoga otoka:

»I cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb . . .

Podne je. — Kao voda tišinom razlijeva se

sunčani ditiramb.«

Kako proniknuti u taj pejzaž krvav od izrovane crvenice, što se splela kamenim ogradama da se zaštiti od rovina i da se zadrži na pristavama? Kako razumjeti načičkane gomile po svemu otoku, što su upile u se znoj truda i krv žuljeva, pa se skladno utkale u jedinstvenu arhitekturu krškog prostranstva kao spomenici rada? Kako doživjeti otok, a ne razumjeti tuge čestih odlazaka sinova, braće, mladića, kad krenu za kruhom preko dalekih mora na bespovratne putove, i ostati ravnodušan na dugovjeku vjernost žene, što je nekoć ispratila muža kojemu je jedva stigla darovati djevičanstvo, pa čekala sve do kasnog povratka s tuđine kad joj je za uzvrat donio starost i nemoć? Kako zavoljeti otok bez sućuti za tugu isušene suze u borama obraza, za crninu ucviljenih majki i udovica, u koju ih prva smrt u domu oblači, a tek im je vlastita smrt svlači?

Dr. Petar Šimunović

Ako rečen lokva, ti san reć život.

Ako rečen Dračevica, ti san reć oči moje.

Ako rečen Broč, ti san reć jubov.

Dr. Petar Šimunović

Otoče bez putova, ti me nauči kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala, i tvrdih gležnjeva. 

V. Nazor

U zimskim mjesecima, kad bura probija do u srž kostiju, sijeku Bračani česminu, grab, zeleniku. Bezbroj mula najvrsnijeg drva odvozio se u grad i grijao bogate domove za posne nadnice sjekača. U vedrim zimskim jutrima odlazili su težaci s nazuvcima privezanim uz držalo motike na prvo okopavanje vinograda, a makinari, umorni i sanjivi od naporne noći tiještenja maslinova tijesta, dočekavši smjenu, žurili su na počinak. Zimi na Braču cvatu bademi i zabijele poput snijega sav okoliš oko naselja uz more. Zimi se legu prvi janjci. Ne znam za milije krzno od runa preplašena tek ojanjena mladunca za vratom, kojega sam oteo stadu i s ovcom doveo u selo da ga uz oganj ogrijem i ogrijanom pružim nabreklu sisu vimena pod trbuhom majke.

Kiše su napunile lokve po bračkoj visoravni, kojom pasu krda poludivljih mula i nečuvana stada ovaca, koja se sama poje na prastarim, još iz rimskih vremena sačuvanim lokvama. Čobani blago samo povremeno naziru, obilazeći usput je li kunina šapa odapela stupicu pred svojim skrovištem u procjepu živca kamena, skupljajući prikliještene puhove u stegnutim oprugama trapula na česminama, prignječene kosove i drozdove pod padnutim lovnim pločama nad malim koritima uz krška cjedila. Zima na bračkom bespuću!

Dr. Petar Šimunović

Brač preko mora, otok mojih djetinjskih slutnja i maštanja, o čije žale udara more i vrijeme. Svaki san vodi u stvarnost.

J. Kaštelan

Na ovom otoku čovjek i kamen žive i ratuju od iskona. Otok je moj kamen. U njegovim se škrapama grče masline i uspavljuju čempresi. Na njegovim terasastim pristrancima danas sve manje listaju vinogradi, a u travnatu proljeću sve se rjeđe raspojasano utrkuju vižljasti jarići i obijesna ždrebad po njegovim prodoljima. Moj je otok pun gomila. Njih su stoljećima gradile vrijedne ruke trijebeći s posnih krčevina kamenje da kršu preotmu vlake tla i utisnu u njih loze opora plavca i slatke vugave. Na bračkim su vršinama već u osvitu povijesti bile naslagane gomile tvrđave i gomile grobovi. Posvuda su se u živcu kamenu dubla pojila, krčili putovi. Kasnije se podižu naselja, crkve i pristaništa. Iz bračke se utrobe vadio mramor za golemu Dioklecijanovu palaču i mnoge velebne građevine diljem svijeta. Bračani su se na ovom otoku oduvijek borili za zemlju, a uvijek ovisni o milosti neba: hoće li toj žednoj crvenici dati kišu, hoće li sunčanim krijesom sažgati plodine što prkosno dozrijevaju između kamenja. Ovaj se otok izmiče površnom sudu i usputnim usporedbama. Nehajnu se promatraču rado preruši. Radije će mu pokloniti osmijeh nego pokazati suzu, gorku kao pelin i bistru poput rakije. Brač je najgostoljubiviji ljeti kad nudi svoja naselja, svoje uvale, rastvara svoje srce. Na bračkim 175 kilometara dugim obalama ljeti je dvostruko više žitelja. Po njegovim proplancima cvatu i pale nozdrve buseni kadulje, smilja i vrijeska, bokori lavande i ružmarina. Stotine boja u sazrelih šipaka, planike, žutike i sljeza, u nabubrenim bobuljama trna, kupine i rašeljke. Zbog zaglušna poja cvrčaka, što neumorno cvrče na čvorovima česmine, smriječa i smrče, nazvan je otokom cvrčaka. 

Dr. Petar Šimunović

Stada ovaca, promatram, polegla su u duboku hladu krošanja. Žega je utišala zvonca na vratovima ovnova predvodnika; privoljela čobane da planduju u hladu i da djeljaju frule od kore oskoruše. Slušam kako se dugim dolinama otužno razliježe svirka satira s bračke Arkadije poput sjetne dalmatinske pjesme za mjesečine po perivojima i pod prozorima djevojaka. Žega ustitra uzduh, zagrije kamen, uspava bonacu, isuši zdence u naseljima i lokve na pasištima. Otoku naučenu na žeđ Nazor je zahvaljivao: »Otoče bez vode, hvala ti, sto me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život« (»Brač«, 1940). Otok znoja što padne pa ishlapi na odsjevnoj bjelini ugrijana kamena u bračkim kamenolomima, pred paklenim vratima užarenih vapnenara, u zabojima težaka, čija preplanula leda samo u zamahu motikom razabireš od iskrčene crvenice. Skladaju se zvukovi i mirisi sa stotinama jarkih boja kao na bračkim slikama Ignjata Joba.

Dr. Petar Šimunović