Brač se nerado otkriva

Brač se nerado otkriva površnim došljacima bez ćutila za izborane škrape, dolove, bezdane jame u kršu s golubovima po rubovima; nezainteresiranim za njegove lokve, nepregledne terasaste pristranke, osamljene crkvice po vršinama, za grč masline i tugu čempresa nad kamenim grobovima. Kako zavoljeti taj kameni krajolik i te ljude bez svjesnog napora da u kamenu tog složenog mozaika ne osjetimo putenost Rendićevih mramora zamišljenih vila po grobištima, jesensku tugu Tina Ujevića i ljetni zanos Nazorov koji u cvrčanju cvrčaka raspoznaje vječnu melodiju svoga otoka:

»I cvrči cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

svoj trohej zagušljivi, svoj zvučni teški jamb . . .

Podne je. — Kao voda tišinom razlijeva se

sunčani ditiramb.«

Kako proniknuti u taj pejzaž krvav od izrovane crvenice, što se splela kamenim ogradama da se zaštiti od rovina i da se zadrži na pristavama? Kako razumjeti načičkane gomile po svemu otoku, što su upile u se znoj truda i krv žuljeva, pa se skladno utkale u jedinstvenu arhitekturu krškog prostranstva kao spomenici rada? Kako doživjeti otok, a ne razumjeti tuge čestih odlazaka sinova, braće, mladića, kad krenu za kruhom preko dalekih mora na bespovratne putove, i ostati ravnodušan na dugovjeku vjernost žene, što je nekoć ispratila muža kojemu je jedva stigla darovati djevičanstvo, pa čekala sve do kasnog povratka s tuđine kad joj je za uzvrat donio starost i nemoć? Kako zavoljeti otok bez sućuti za tugu isušene suze u borama obraza, za crninu ucviljenih majki i udovica, u koju ih prva smrt u domu oblači, a tek im je vlastita smrt svlači?

Dr. Petar Šimunović