ANĐEO U ZVONIKU _ Vladimir Nazor

 I.

Rodih se u gradiću na žalu morskoga kanala. Pred njime more s jedrenjačama i parobrodima koji prolaze a da – ponajviše - i ne ulaze u pristanište; s one strane vode daleko ljubičasto kopno s dugom gorskom kosom; za gradićem krševit kraj, našaran zelenilom vinograda i maslinika. Ne vidjeh ga od svoje pete ili šeste godine, ali ga se i sada sjećam. Pamtim i koješta što sam u njemu doživio. Nekoliko osamljenih, ali jasnih slika, nalik na svijetle trenutke mutna polu zaboravljena sna, niče iz mog pamćenja i leži na sivome moru zaboravi kao otočići obasjani suncem. Vidim oleandre u dvorištu pokraj mora, pred starinskom kućom u kojoj sam se rodio, a dijete se u njemu igra. Kupam se, još sitan kao crvić, na igalu “Vrila”, dok me majka gleda s prozora obližnje kuće i viče ne znam da li ozbiljno ili od šale: Roni, Vlado! Roni! Sjedim u nekoj ovećoj sobi, na klupici, uz drugu čeljad, i zanosim se igrom “marionetta” na maloj pozornici. Arlekin je obukao odijelo sa šarenim kockama, Pantalon nosi na sebi bijel plašt. Kolombina ima dugu plavu kosu i crvene obraščiće, a kad govori, uzdiše, stavljajući ruku na srce. Ali je meni najdraži Frakanapa, čovuljak s krivim nogama i s glavurdom. On miče neprestano nogama, lupajući njima o pod kao kozle papcima. Ruga se zaljubljenoj Kolombini i Pantalonu, zbija svakojake šale s plahovitim no glupim Arlekinom. A kad Frakanapa pripovijeda da mu je đon probušen ali da je on to me jadu doskočio napravivši na nonu i drugi otvor pa mu sada voda kroz jednu rupu ulazi ali kroz drugu odmah i odlazi, ja se tako glasno i od srca smijem da ljudi oko mene gledaju više u me no u Frakanapu. A sjećam se i dviju kasnih večeri punih zvijezda ali ipak takvih da sam bio sav prožet zebnjom. Jednog puta gledamo kako tamo daleko, preko kanala, nešto plamsa u tami. Vele da gori u velikom gradu lijepi, još novi teatar, i da će taj grdni požar zahvatiti možda čitav grad, progutati sve kuće. Vjetar duše, a nama se čak pričinja e je topao od vatre i da nam nosi vonj po dimu i po paljevini. Druge smo večeri promatrali repaticu na vedrom noćnom nebu, baš iznad planine s one strane kanala. Ja sam mislio na zvijezdu što je vodila tri kralja k malome Isusu. Htio sam se veseliti repatici, ali su svi odrasli oko mene govorili o njoj kao o nečemu što nam naviješta jad i nevolju. Brodovi će nam donijeti kugu s Levanta; skakavci će idućeg proljeća poharati usjeve i vinograde pa će nastati glad; Rusija će dignuti vojsku na Turčina, i sedam će se careva zaratiti, i sve će se majke oviti u crninu. Ja slušam zapravo sve i ne razumijem, ali neki strah prodire u me. Držim se sve čvršće majčina skuta;molim je da pođemo kući iako me ne spopada san. A kad legnem i zaspim, kao da se repatica prometnula pred mojim očima u sablju s koje kapaju krupne krvave kapi. Takve me uspomene vežu i sada s gradićem gdje sam se rodio. Sve su one nalik na bljeskove u sivoj noći. No ima i jedna koja, potpuna i jasna, sja i sada u mojem pamćenju. I njome hoću da otvorim ovo pričanje.

II.

Bilo je to kratko vrijeme prije no smo se preselili odanle u očev zavičaj. Stanovali smo onda nedaleko crkve što je stajala na poljanici iznad place u sredini mjesta.Ja sam često izlazio kradom iz kuće i šuljao se do samotna putića iznad poljanice da gledam zvonik, križ na njegovu vrhu i časovnik sa crnim kazaljkama na gornjem dijelu zida. Kroz široke otvore, baš ispod krova,vidjela su se zvona koja su se katkad bliještala u zrakama sunca na zapadu. Ništa nisam radije slušao do zvonjave tih zvona. Poznavao sam odmah glas velikoga, srednjega i maloga ili - kako smo ih zvali - “Djeda”, “Oca” i “Unuka”. Vidio sam i konope što su micali zvonima, pa i vjerovao da krupnim i teškim “Djedom” zvoni samo neki sijedi starac, “Ocem”čovjek crne brade, a “Unukom” koji dječak, možda mojih godina. Jer ih nisam nikada vidio, ja sam o njima mnogo maštao. Oni ne mogu stanovati ni u crkvi ni u onome tornju bez prozora i bez dimnjaka. Dolaze odnekuda da obave svoj posao, pa da ih opet nestane. “Unuk” zvoni svake večeri poslije “Oca”. Onaj mali dolazi dakle s bradatim čovjekom da zvone Zdravomariju. Ne boji se on ni kiše ni vjetra. Možda otac nosi malog sina na lenima ili u naručju, pa sve tako ide svojim redom, od dana u dan. Sve me to zanimalo, a nijesam se tome više ni čudio jer mi se bar činilo da sam koješta već doznao. Ali nešto poče buditi u mene radoznalost; nešto o čemu prije nisam nikada mislio jer nisam na to ni pazio.Otkad dokad čuje se kucanje gore u zvoniku, a da se ni jedno od tih zvona ni najmanje ne miče. - Kuc! Kuc! Kuc! Kao da klatno udara jedan, ili dva, ili tri, pa čak i do dvanaest puta, po”Unuku”. Zvono baš onoliko puta zvonko zveči, a da se ni konop ni što drugo ni najmanje ne miče. Stojim i čekam. Vrijeme prolazi. Htio bih već otići, kad najednom: opet onaj glas. - Kuc! Kuc! Silazim pred zvonik, sjedam ispred zatvorenih vrata.Unutra je sve tiho. Ne čujem no žagor ljudi dolje na placi i živkanje vrabaca na crkvenom krovu. Da se ne igram kamenčićima, ja bih, tako čekajući, i zaspao na onome pragu, kad najedanput, iznad moje glave: - Kuc! Kuc! Kuc! Hitam natrag. Ali zvona opet sva nepomična. I za prvi put u životu osjećam da ima i nešto što nam je u isto vrijeme i čudno i nekako nas plaši.

III.

Pada prvi mrak, a otac je opazio da sam istom stignuo doma. - Gdje si ti to bio? Marietta, pazi malo na tog skitalicu! - Tata, kako to da su vrata zvonika zatvorena; i nikoga u njemu nema, i zvona se ne miču a ipak zvoni? On me s početka ne razumije. - Kako to? Zvoni? - Da. Kuc! Kuc! - A, da. To ne zvoni. Ure. Ure biju na zvoniku. - A što su te ure? I on mi nešto govori o crnom krugu na gornjem dijelu zvonikova zida. O kazaljkama ili crnim prstima koji se polagano miču.O minutama, o urama i četvrtima. Ali ga ja ne razumijem. - A tko ono udara zvečkom o “Unuka”? - Nitko. Mehanizam. Batić. Vidiš ovako: Kuc! Kuc! po zvonu. Svakog idućeg sata po jedan udarac više. A onda 1, 2, 3, 4 udarca svakih 15 minuta. Jednog ćeš dana sve to bolje razumjeti. Ne misli sada na to. No ja ne mogu da ne mislim. I da ne mislim na svoj način. Od očeva tumačenja ostade mi samo to da neki čekić udara o malo zvono, o “Unuka”, a u to i vjerujem. A tko se to penje u onu visinu s čekićem u ruci? Tko bi to mogao ući kroz zatvorena vrata, penjati se po nekim stubama - ako ih zbilja i ima – u mračnom tijesnom zvoniku, sve do gore, do samog zvona koje visi ispod krova? Takvo što ne može uraditi ni starac, ni čovjek s crnom bradom, a još manje dječak. A ja bih ih kroz one otvore jednom ipak vidio. - Mama, tko bi to mogao biti? - Al’ reče ti sinoć tata. Čekić. Mehanizam. - Mehanizam. A tko je to?- Pitaj oca. Ne muči me više time. A ja idem na putić. Gledam. Čekam. Lijepo je proljetno jutro. Rijetke su voćke još u cvatu po vrtovima. Gradić je tih jer su gotovo svi ljudi u vinogradima ili u pristaništu. Ne čujem drugo no cvrkut ptica sve naokolo i zvižduk parobroda tamo dolje na gatu. Okolo crkve sve mirno. Samo se lastavice užurbale oko vrha zvonika, a preko poljanice lete dva leptira tražeći cvijetak. Ja gledam u nebo. Oblačić lebdi visoko iznad zvonika. Sunce ga obasjava samo s jedne strane pasu mu rubovi kao od zlata. Mijenja se polagano. Postaje dulji; pruža se uvis;sve je više nalik na odrasla dječaka s bijelim krilima. - Anđeo! Gledam u nj. A on se spušta naniže, postajući manji i bjelji. Sunce mi udara uoči pa mi smeta gledanju. Ipak vidim da se spustio iza vrha zvonika pa ga ondje i nestalo. - Kuc! Kuc! Kuc! - odjeknulo je zvonko i veselo u proljetnom jutru, i jato je vrabaca pobjeglo s krova. Ovog puta ona tri glasa odjeknuše duboko i u meni. Zakucalo mi nešto u prsima. Poslije čuđenja spopada me zanos i radost. Trčim kući; banem pred majku- Mama! Sad znam! Vidio sam sve. - Što to, sinko? - Anđela! Silazi u zvonik, udara čekićem po “Unuku”. - Jesi li baš vidio kako udara? - Nisam. Al’ sam... - Šuti. Okani se anđela i zvonika. Ne skitaj se okolo. Da mi se nisi više ni makao odavle! Ali je majka preveć zaposlena da bi me mogla čuvati, a one njene riječi pobudiše u meni novu želju. E, da. Valjalo bi ga vidjeti... ali izbliza. Gledati kako udara po zvonu. A kakav je? Jesu li mu vlasi kao plamen? A krila od pravog perja? A onaj njegov čekić je li baš od zlata?

IV.

I ja izlazim kradom i z kuće. Neko vrijeme čekam mirno na putiću. Sve je tiho i pusto. Silazim na poljanicu; prilazim k vratima zvonika, a ona - gle! - pritvorena. Stojim, neodlučan. Čega bih se bojao? Ta to je anđeo, koga dobri bog šalje s neba na zemlju. Zar se ne molim svake večeri svome anđelu čuvaru? I mene nije više strah. Šuljam se u zvonik. U njemu je tako mračno da bih htio odmah pobjeći. Ali nešto svjetla pada odozgor i s okna na strani, pa već vidim kamene stube što se svijaju vodeći sve naviše. Penjem se hitro prema onoj svjetlosti ostavljajući za sobom tmicu. Sve je tiho; ne čujem no cvrkut lastavica, i to baš onda kada prolijeću pred otvorima na vrhu tornja.Eto me već visoko, na podu od dasaka. Tri debela konopa vise odozgo. E, sad vidim. Dovle se penju Starac, Sin i Dijete pa se laćaju konopa i potežu. A vidim i zvona. Imadu široka okrugla usta sa klatnima što su nalik na debele jezike. Ona se sjaju na suncu, dok sam ja još uvijek u polumraku. - Tik! Tak!... Tik! Tak! To je ura. Kuca kao i ona u našoj jedaćoj sobi, na zidu, ali mnogo jače i muklije. A što ću sada? Čekam mirno dok On dođe. Čut ću šum njegovih krila, vidjeti kao neki plamen, ugledati ga iznad sebe. Sve će se u zvoniku zasjati. I on će me vidjeti. Spustiti se do mene. “Znaš, ja sam onaj mali koji ti se moli svake večeri”. - “Znam. Dobro si ti dijete. A što bi htio?” - “Da vidim kako kucaš čekićem od zlata. Da i mama dozna što je i kako je. A i tata...” Onda će me on uzeti za ruku;dignuti me kao da sam kakvo pero ili slamčica. Naći ću se pred “Unukom”. “Drži!” reći će mi On i pružiti čekić. Ja ću ga zapitati: “Smijem li?” On će kimnuti glavom. Dignut ću onda ruku, udariti... Oh, veselja! Gledao sam uvis, gotovo nestrpljivo ali sav sretan, kad se iznenada trgnuh, prožet strahom. - Kuc! Kao da je zagrmjelo u onoj polutami. Odjeknuo je gvozden hrapav glas od kojega se meni pričini da zadrhta čitav toranj. - Kuc! Kuc! Htio bih zaplakati, ali je moj strah tako velik da se i toga bojim. Strah me je sići dolje, niz mračne stube, u tamu na dnu zvonika. Lastavice opet cvrkuću. I sve se opet smiruje. Doskora je tiše no prije. I moje je srce prestalo da onako lupa. Počinjem iznova misliti. Niti sam vidio Njega, ni On mene. Morao bih se popeti još naviše. Gore! Gdje su zvona i gdje sunce sija! Tražim očima naokolo. Vidim, u sjeni, baš uza zid, neke drvene ljestve. Razmaci su na njima nešto previsoki za moje noge, ali se držim čvrsto rukama; mučim se i napinjem; dižem se polagano. Sad su mi zvona još bliža. U mraku sam, ali je preda mnom mnogo svjetlije. Bojim se gledati poda se u ponor nad kojim kao da lebdim. Osjećam da neću dugo izdržati na strmim ljestvicama, pa dižem oči i šapćem: - Anđele! Anđele! Nešto crno i šutljivo proleti okolo mene; zapišti kao miš.Uznemirio sam crne, malene životinje što se drže zida, iza mojih lena. Opet suprhnule uz moju glavu; dotaknuše me nečim golim i hladnim. Spopade me strah. Pružam nogu da sinem, ali kao da je razmak postao sada još veći pa ne mogu naći prečku. - Mama! One gadne ptice lete oko mene, a ja više ne mogu ni gore ni dolje. Plač me već guši. Ne znajući više šta bih, hvatam se jednom rukom konopa koji visi baš ispred mene, pa drmam i potežem. A zvono zazvoni. Glas mu bruji u zvoniku; pričinja mi se i prejak, ali je tako zvonak - a meni i poznat - da mi je odmah nešto lakše. - Don, don, don - glasa se “Unuk”, a meni je kao da mi veli: “Samo ti tako vuci i poteži, pa ću ti ja već pomoći! Dok ja zvonim, ne može ti nitko ništa.” - Ali ni to mnogo ne potraje. Konop mi se najedanput ote iz ruku, i zvonjava prestade. Neki je čovjek stajao poda mnom, na podiću od dasaka, držao u ruci donji kraj konopa i gledao u me. -Tko si ti? Što tu radiš? Odmah dolje! Ja udarih u plač. On se pope na ljestve, skinu me dolje. Stade me koriti i ispitivati.Ja sam samo grcao. Onda me on dignu u naručaj i ponese napolje. Uze me za ruku. Povede me preko poljanice u jednu od najbližih kuća.

V.

U prizemnoj sobi sjedio je za stolom stari župnik s naočarima na nosu i čitao iz debele knjižice s crnim koricama i s pozlaćenim rubovima. - Što je bilo, zvonaru? - upita on gledajući u me. - Pa eto vidite! Dok sam radio u crkvi, ušuljao se u toranj, popeo se na ljestve i dočepao se konopa malog zvona. Da pade, ubi se. A čije je to dijete? - Ja ga pitam, al’ ono samo plače. A i našao sam ga prestrašena. Možda od šišmiša. Župnik me uze k sebi; namjesti me između svojih koljena; pogladi po glavi. - Umiri se, mali. Ne plači. Gle ove knjige. Sva je zlatna. Pogledaj malo i sličice.Tako! Evo još jedna. Bit će tvoja. Hoćeš li? - Hoću. Onda župnik dignu glas. - Katina, dođite amo! Une starija žena, čisteći krpicom veliku žlicu. - Znate li vi ovo dijete? - Kako ga ne bih znala? Ta krstili ste ga baš vi, Don Rocco, bit će možda pet godina. - E, kad bih ja pamtio svu djecu što ih krstim! - nasmija se on. - To vam je šjor-Pijerov sin. - Vlado! I župnik me posadi na svoja koljena. - A što si ti, sinko, tražio u zvoniku? Ja sam baš promatrao sličicu nekog anđela s velikim krilima i s plamenim mačem u ruci. Oči su mi bile još pune suza i još sam pokatkad grcao, ali mi jena srcu bilo već lakše. Osjećao sam se sasvim dobro na župnikovim koljenima. - Anđela - rekoh ja. - Kakva anđela? - Onoga koji silazi s neba sa zlatnim čekićem i kuca njime po “Unuku”. Zvonar i žena udariše u smijeh i navališe na me pitanjima. Ali samo župniku uspije da dozna sve od mene. - Pa kažite mu od čega to kucanje. Imate novu budilicu sa zvoncetom i sčekićem. Mali će možda razumjeti. - Da je donesem? - reče žena župniku. - Ne! - odgovori joj on. Onda mi reče: - A jesi li ga i vidio? - Jesam. Jedanput samo. Izdaleka. Kad je silazio u zvonik. A zašto On dolazi? I zašto kuca? - Da javi ljudima što im je raditi preko čitavog dana. - Kako to? - Eto, sad će doskora podne. On će doći i udariti dvanaest puta zlatnim čekićem o zvonce. I ljudi će znati da je objed gotov. Vratit će se s polja i s pristaništa u kuću. Otac, majka i djeca stajat će oko stola. I pomoliti se Bogu. I objedovati.- Jest. Tako i mi molimo. Svaki dan. - A znaš li kako je predveče? - E, sad znam. Onda on opet kuca. Pa večeramo i idemo spavati. - Vidiš, dijete, zato On dolazi. I kuca. I sve ide kako dobri Bog hoće. - A zašto zvone ona druga zvona: ujutro, u podne, predveče? - Jer anđeo dolazi i kuca. A ovaj naš zvonar čuje, pa trči i zvoni da zvono javi nadaleko i naširoko što nam je učiniti u taj čas. - Tako je! To ću ja reći i tati i mami. Sad će vidjeti da imam ja pravo. Nema ništa bez Božjih anđela! A stari se župnik sav raznježi. Dade mi sve sličice što ih je mogao naći, a ona mi žena natrpa nečim džepiće. - A sada da ga povedem kući? - upita zvonar.- Ne! Idem ja sam! - odgovori župnik.I mi iziđosmo. - Što je to, velečasni, opet uradio? - zapita moja majka netom nas ugleda. A kad joj on reče što je sve bilo, ona se stade tužiti. - Čudno vam je to dijete. Sve hoće da vidi i da dozna. I ne igra se bezbrižno kao druga djeca. Sve se bojim da će jednom zastraniti.Vele, da baš takova djeca udare kasnije kojekakvim stranputicama. A župnik njoj: - Ne bojte se za nj, gospođo. Ma i što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u Boga i u njegove anđele. 

Vladimir Nazor

Izvor: OŠ Vladimir Nazor Postira